Priče o njima: Ivan Ceković - pjesnik dječijeg srca

Ivan Ceković (6. oktobar 1930 – 15. februar 2009) bio je crnogorski književnik. Rođen je za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, u Golubovcima.

Datum rođenja Ivana Cekovića utvrđivan je naknadno. Tridesetih godina u Zeti datumi su se određivali po tradicionalnim praznicima i značajnim događajima. Tako je prvi pokušaj datiranja njegovog rođenja bio smješten u jun 1930. godine, a potom, poslije detaljnijeg razmatranja sa tadašnjim popom, kao tačniji datum njegovog rođenja utvrđen je 6. oktobar 1930.

Bilo kako bilo, u svim zvaničnim dokumentima i biografijama ostao je zabilježen 6. oktobar 1930. kao dan kada se u kući Zore (rođene Popović) i Mila Cekovića u Golubovcima rodio njihov jedini sin Ivan. Kasnije su, jedna za drugom, rođene dvije Ivanove sestre: Ljeposava i Slavka.

Ivan je odrastao i školovao se kod ujaka, takođe u Zeti. Otac Milo je umro mlad, od srca, u svojim četrdesetim godinama, i njegova smrt je zatekla sedamnaestogodišnjeg Ivana na radnoj akciji.

Kako se izdvajao svojim talentom i rečitošću, Ivan je već u svojoj 18. godini postao urednik
Radio Titograda. Potom odlazi u Beograd, gde je studirao na Višoj novinarsko –
diplomatskoj školi i Filozofskom fakultetu.
Vjerovatno je još u tim prvim beogradskim studentskim godinama upoznao buduće
značajne političare, novinare i umjetnike tadašnje Jugoslavije.

Beogradski život

Početak šezdesetih godina ga nalazi na mjestu glavnog urednika časopisa Beogradske hronike. Kada mu se u julu 1964. godine rodila ćerka, njegova žena, Danica Daška Vejnović mu
je poslala poruku iz porodilišta: „Rodila nam se ćerka. Prava je Ivana“, željeći time da kaže da liči na njega. Kolege iz redakcije Beogradske hronike su tad preuzele inicijativu i objavile da se njihovom glavnom uredniku rodila ćerka Ivana.

Par godina kasnije Beogradska hronika je bila rasformirana i zaposlenima ponuđena
mesta u drugim redakcijama. Ivanu su ponudili premještaj u Večernje novosti, što je on odbio rekavši da on nije novinar - trkač. Od 1967. imao je isključivo status slobodnog umjetnika i bio član Udruženja književnika Srbije i Udruženja književnika Crne Gore.

Ivan je imao svoje jutarnje rutine. Kada bi tako izbrijan, namirisan, obučen u besprekorno ispeglano odijelo bio spreman za izlazak iz kuće, ako mu se žurilo — zvao bi taksi i umjesto adrese prosto rekao: „Ivan Ceković ovdje, pošaljite mi jedno vozilo“ (pošto su ga svi taksisti iz lokalne stanice poznavali), ili bi uzeo jabuku i, sočno je grizući, odšetao u novi beogradski dan.

U zgradi u kojoj je stanovao s porodicom, komšije sa kojima se redovno družio bili su pisci Danilo Kiš i Mića Danojlić, novinar Kosta Dimitrijević, vajar Stevan Dukić.

Beogradski sajam knjiga bio je nezaobilazni godišnji događaj, a jugoslovenski pisci tog
vremena družili su se i išli zajedno na turneje po zemlji i inostranstvu. Književnici i
književnost bili su cijenjeni  i traženi. Ustoličene su književne manifestacije koje su ušle u tradiciju. Prijateljstva su se tkala i održavala širom zemlje. Ivan je bio blizak sa mnogima: Mirom Alečković, Desankom Maksimović, Draganom Lukićem, Dobricom Erićem, Jurom Franičevićem Pločarom… Mnogi su takođe dolazili kod njega tražeći podršku, savet i recenzije. Nikome nije odbio pomoć.

Posebno mjesto u Ivanovom životu imala je Srpska kafana. Mitsko mjesto okupljanja
glumaca, pisaca, umetničke i književne elite Beograda, tik uz Atelje 212. Srpska kafana
imala je i svoju specifičnu geografiju – svaka družina imala je svoj sto, svoje mjesto u tom
univerzumu. Ivan je tamo često sjedio sa piscem Branom Crnčevićem, a mnogo godina kasnije, stolica na kojoj je obično sjedio glumac Zoran Radmilović dobila je par cipela od bronze, nalik na one koje je Radmilović za života nosio.

Osim žena, Ivan je mnogo volio i cvijeće. Često je sastavljao bukete berući cvijeće po šumama i livadama. O njemu je nerijetko i pisao. Po Zeti je brao biljke za čajeve. Skupljao je kamenje neobičnih boja i oblika, i ponekad pravio ogrlice od raznih bobica.

Zeta

Kako priča njegova ćerka, čim je progovorila, otac ju je načio da kaže da je Zećanka. 

Ispred Ivanove rodne kuće u Golubovcima, jutra bi počinjala sa svježom vodom iz bunara i plodovima sa drveta smokve nad njim. A onda bi u toku dana nabrao gomilu smokava na jednom drugom porodičnom imanju i u slast ih pojeo. Po riječima njegovih sestara – to mu je bila navika iz mladosti.

Ivan je, tokom cijelog života, održavao bliske i mnogobrojne veze sa ljudima sa svoje rodne grude. I svima su, kad god bi se našli u prolazu, potrebi ili nevolji, vrata njegovog porodičnog beogradskog doma bila otvorena. Boravili su u njegovoj kući Zećani tokom lečenja, sudskih procesa, produženih posjeta…​​​​​​​

Bibliografija i nagrade

Objavio je osam knjiga poezije za odrasle: „Oko sto ne umire cutke" (1956.), „Ratu umjesto psovke" (1958.), „Kakav je to nain" (1961.), „Ravnaj se po boru" (1964.), „Hod i ruza" (1970.), „Pozna zora" (1972.), „Otiéi dalje" (1976.) i „Covjek mu vidik jedini" (1978.).

Skoro pet decenija je pisao za djecu. Njegovi stihovi su u čitankama, antologijama i skolskim lektirama za djecu. Objavio je knjige za najmlađe: „Kad bi mjesec bio balon" (1964.), „Zvjezdani vrt" (1965.), „Šetači laganije" (1967.), „Poznanstva s dječjim piscima" (1970.), „Nek izvoli kako ko voli" (1973.), „Putovati svijetom makar trotinetom" (1976.), „Sunce u tvojim očima" (1979.), Čitao sam da čitate" (1980.), ,,Ko se sa kim grli" (1990.) i „Najveći šesir ima dan" (1999.).​​​​​​​

Za svoju pru pjesničku knjigu za najmlađe, „Kad bi mjesec bio balon", dobio je nagradu „Mlado pokoljenje" (1964.), a za sljedeću zbirku „Šetači laganije", dobio je nagradu „Neven" (1967.). Dobitnik je i „Nagrade oslobođenja Podgorice" (1978.) i Trinaestojulske nagrade za Životno djelo (1981.). Dodijeljena mu je Povelja za stvaralaštvo za djecu u Kolašinu 1997, kao i priznanje „Pod starom maslinom" 1998. u Baru. Nagrada za Životno djelo dodijeljena je posthumno u Golubovcima 2013.​​​​​​​

Umro je 15. februara 2009. godine. Po njegovoj zelji, na njegovom posljednjen počivalistu, ispred Nikolj crkve u Golubovcima, upisan je stih ,,I mrtav biću kao tek probuđen’’.​​​​​​​