Priče o njima: Don Pavle Marvulić - čovjek koji je spasio 600 Zećana sigurne smrti
Don Pavle Marvulić rođen je kao Pavle Đokvučić, u kući na Bigovici, nedaleko od Bara 1. novembra 1898. godine. Đuro Đokvučić, njegov otac, radio je u Turskoj, gdje je obezbjeđivao karavane do Egipta. Đokvučići su se iz Šestana doselili na Bigovicu prije oslobođenja Crne Gore od Turaka 1878. godine, a njihove kuće su srušene nakon nacionalizacije u korist JNA.
Osnovnu školu je završio u Baru, a na osnovu odredbi Konkordata Knjaževine Crne Gore i Svete Stolice iz 1886. godine pohađao je teološke studije u Rimu. Tamo je promijenio prezime u Marvulić zbog teškog izgovora prezimena Đokvučić na italijanskom jeziku, po patronimu Đura Marka Vulina.
Poslije deset godina provedenih u Rimu, službovao je prvo u Klezni i Salču u ulcinjskoj opštini, a od 1934. do 1960. godine u Tuzima.
,,Ratno vrijeme – priča don Pavle – bilo je vrlo teško. Poslije ustanka 1941. godine, velikoalbanski huškači i neki njihovi istomišljenici iz Tuzi, zapravo šačica Ijudi bez ikakvog ugleda, doveli su oko 800 duša iz Zete i zbili ih na groblje u selu Vranju.’’
Neke su odmah pustili, ali je ostalo oko 600 kojima se ništa dobro nije spremalo. Čuo sam za to i počeo da molim da puste Ijude. Dosta uglednih Tužana pomagalo mi je u tome: Martin Niković, Mehmed Đoković, Cufo Lekić, Kolja Ivezić, Marko Gojčević, Selman Jukov, zatim Canović, Junčevići, Junkovići, Siništovići.
Čuo sam da će biti inscenirano tobožnje oslobađanje Zećana i da će ih pobiti. Obuzet užasom i bespomoćnošću, odlučio sam da odem kod italijanskog komandata Josipa de Ćezara. Bio je blag čovjek, ali u ovoj situaciji nije znao šta da uradi. Rekao sam mu da su ti Ijudi mirni i pošteni, da nijesu ništa uradili. Uostalom, neka budu ispitani i ako je ko kriv, neka odgovara. Ali, pomoriti toliko duša, bio bi strašni zločin i neoprostivi grijeh.
Odem neobavljena posla. U gradu su postajale prazne kasarne i ja poručim da Zećane smjeste u njih. Samozvani komandanti su me poslušali, misleći da sam se tako dogovorio s Italijanima. Mnogi Tužani su te večeri donosili zatvorenicima hrane i vode.
Neposredno poslije toga u ruke mi je dospjelo pismo nekih tobožnjih velikoalbanskih glavešina u kojem je pisalo da zarobljenici budu dovedeni na granicu. Naravno, da bi bili lakše smaknuti. Ja pismo pocijepam, ponovo odem kod italijanskog komandanta i ovoga puta mu energično kažem: ‘’Ako do 13:30 sati, kada završavam službu, ne naredi da ovi Ijudi budu oslobođeni, za vaš postupak odmah će znati komande u Podgorici, Cetinju i Tirani. Obavijestiću i sami Rim!’’. A u sebi mislim: ,,Ko u ovim danima da izvijesti bijeli svijet?’’
,,Ipak, uspjelo je. Kada sam izašao sa mise, zarobljenici su bili pušteni. Da je neko nastradao, to ne bih mogao preživjeti.’’ ispričao je don Pavle.
Don Pavle Marvulić je bio izuzetno cijenjen u narodu, među ljudima sve tri vjere. Primjera radi, kad je u Ulcinju pucanje iz topa kojim se oglašavao iftar tokom Ramazana bilo zabranjeno, tamošnji hodža ga je zamolio da zvonjavom zvona sa crkava javlja muslimanskim vjernicima kad je to. Ostao je upamćen po patriotskoj izreci: “Bez obzira koje smo vjere, mi smo kamen i bedem ove zemlje, jer smo mi zemlja ove zemlje”.