Od milionskih investicija iz Srbije do onih iz Egipta - pjeskovit je put

Najbolje je da se krene otpočetka, makar bi tako trebalo da bude u zajednicama koje imaju, bar okvirni plan razvoja i djelovanja. Mada, sagledavajući dosadašnje funkcionisanje Opštine Zeta, teško da bi se to moglo reći za nju i njeno rukovodstvo.
Poslije raznih trvenja, nakaradne odluke o osamostaljenju koju donesoše dokoni poslanici, nastade samostalna Zeta, koja godinu nakon toga dobi i svoje rukovodstvo oličeno u Demokratama i koaliciji Za budućnost Zete, od kojih su prvi sada opozicija, a drugi pokušavaju da liče na vlast.

Najava je bilo raznih, većina od njih su bile iz potpunog neznanja, a drugi dio iz želje da se umiri narod kome je mnogo obećano, a premalo dato. Pa smo tako imali milionske investicije iz Srbije, koje samo čekaju razgraničenje, koje koči 1 500 novih radnih mjesta.
Ova retorika zvučni poznato, ili bar slično, s onom koju smo slušali 20 godina od onih koji su
nas držali kao taoce svojih i nteresa i nakaradne politike. Vjerovatno se ovi novi ,,oslobodioci“ sada nadovezuju, u želji da malo i unaprijede tu metodu, po principu štapa i šargarepe. Magarac vidi šargarepu, ali nikako da je dohvati. Tako i mi, slušamo obećanja, a nikako da ih neko ispuni, bar manji dio njih. I tako, do ko zna kad.

U toku obećavanja silnih miliona investicija, narod je skrenuo pažnju na neke, malo jednostavni stvari, koje treba uraditi. Rasvjete nema tri godine na potezu putnog pravca Golubovci-Mataguži, nema je ni u Ponarima, Balijačama, dijelu Balabana. Autobuski prevoz kao da ne postoji, skup, a nikome pristupačan. A u Opštini, tajac. Vjerovatno nisu željeli da se opterećuju tim sitnicama, jer ipak, treba da stignu milionske investicije. Samo da se riješi pitanje imovine, koje inače niko i ne želi da se riješi. Jer, bolje je ovako, obećavam, a onda odmah imam razlog zašto ne mogu da ispunim obećanje koje sam namjerno dao, jer znam da ga je nemoguće ispuniti u tim okolnostima.

Zaključismo da su milioni iz Srbije na čekanju, Đekna nije umrla, a kad će, ne znamo.
Ponese nas, izgleda, ova euforija oko arapskih investicija put Egipta. Tajna posjeta ,,delegacije“ opštinske, sada već, čuvenom Šarm el Šejku, zli jezici će reći o trošku naroda Zete. Egipćani uzvratiše juče posjetu i odmah: milioni, avioni, rizorti i bazeni. Neki bi rekli uobičajno prazna priča, ali da je analiziramo.

Uzevši u obzir da će se graditi rizorti, odnosno, hotelski kompleksi, pitanje koje se logički nameće je: ko će raditi u istima? Imajući u vidu da u hotelima na primorju rade stranci, pretežno iz Indije, Bangladeša i tog istog Egpita, oće li i to sada biti slučaj? A ako hoće, vjerovatno će par desetina radnika iz pomenutih država da ima svoj smještaj u Zeti, a ako bi onda, određeno broj, želio da ostane u Zeti i da živi, šta nama od našeg mjesta ostaje? Azil za strance (Turke, Indijce, Kurde, Egipćane) koji će da žive onako kako oni smatraju da treba, bez želje i kulture da poštuju kućna pravila mjesta u koje su došli, što je sve češći primjer  gradovima u kojima su se naselili trajno (Budva, Podgorica, Kotor...). Šta ostaje našoj djeci i njihovim životima u Zeti, koje ćemo da uništimo zbog rizorta i akva parka, u kojima oni i neće raditi. O tome, vjerovatno, niko i ne misli, niti želi.

Glavni motiv svega je, ne prosperitet, već novac i džep. Poprilično dubok, zato se i traže oni koji mogu duboko da zavuku ruku u svoj, te tako kupe ono što neki ne bi dali ni za dvije Amerike, a ne za par miliona i neki rizort.